Skadar i voznja za mir

Slobodan dan, super, znači da se vozim negdje… Gdje? Skoro svim putevima u okolini sam prošao. Gdje nisam bio?

Skadar… Da, krug oko Skadarskog jezera, još nisam vozio tom dionicom… Oblačenje opreme, grijanje mašine i…

Moj grad ostaje iza mene, bacam još jedan pogled na Budvu i Jadransko more

Onda se okrećem ka Cetinju, uzivam u krivinama, doduše pomalo dosadno jer put dobro poznajem. Prolazim Cetinje i put počinje da ide nizbrdo, poslije jedne krivine stajem jer se odatle prvi put vidi Skadarsko jezero, moj današnji cilj.

Sjedam na motor i nastavljam prema Podgorici. Glavni grad prolazim dosta brzo i onda se zaustavljam da dolijem goriva. Tada shvatam da sam ponio svu dokumentaciju, ali nemam naljepnicu MNE na motociklu. Zadnja pumpa na crnogorskoj strani, tu nabavljam naljepnicu i onda bacam pogled na put koji vodi ka Abaniji Posto imam enduro putna podloga je dobra. Zaustavljam se tamo gdje se put spaja sa jezerom.

Nailazi policija, traže dokumenta, kao pogranična zona… Gluposti… Na Google Earth ima bolja fotka ovog podrucija nego što mogu ja da uslikam npr.

Granični prelaz. Prvo Bozaj, pa albanska strana. Ispred mene grupa motorista iz Austrije, sve sjede glave i sve V-Stormovi, jedini mladji (uslovno rečeno, pošto je imao najmanje sjedih) vozi Varadero. Oni završavaju carinske formalnosti i produžavaju dalje.

Meni su na grnici uzeli 5 eura, nemam pojma zašto. Udjoh u Albanju, vozim se jedno vrijeme i sa lijeve strane uočavam onu grupu Austrijanaca. Zaustavili su se oko nekog vola koji se vrteo na ražnju. Ove sjede glave ne razmišljaju o holesterolu, valjda nemaju stresa… Mašu mi, pozdrav, i nastavljam put. Ispred mene ravnica, sa desne strane u daljini vidi se Skadarsko jezero. Put kroz ravnicu naravno dosadan, pogled na put ispred mene na putu za Skadar

Zaustavljam se negdje u ravnici, nešto mi neobicno. Znam kada sam bio prosli put u Albaniji vidio sam gomilu Mercedesa i bunkera. Stojim malo i, da, evo ga, odmah nailazi jedan od mnogobrojnih mercedesa. Bunker trazim, nemoguce da su ih srušili, sjećam da ih je bilo puno, okrecem se ne bi li koji uocio. I ugledam, zarasle u travi…

Nastavljam sa voznjom i eto me u Skadru. Kako dublje ulazim u grad tako guzva postaje sve veća. Prvenstvo prolaza, ili neko pravilo u saobraćaju,… hm… Da, policija vozi Moto Guzzi V35 (mislim da je taj) sa poluoklopom, no ono što mi je interesatno (jedinstveno) da su na motociklu po dva policajca. Mislim da to nigdje više nisam vidio. Nedjelja je, na svakom koraku neka svadba… trešte narodnjaci… ili, ne, to je samo ista muzika, tekst je drugaciji…

Opsta ludnica kroz grad, nije mi se dalo da stanem negdje. Izlazim iz Skadra i bacam pogled prema gradu iz kojeg sam izašao. Ovo je rijeka Bojana i ja moram preći ovaj most da bih nastavio ka Crnoj Gori. Most je širok nepuna tri metra i za podlogu ima daske koje su postale toliko glatke da baš i nije prijatno.

Čuli ste za ,,zidanje Skadra na Bojani”… neki znaju i da je tamo crnogorska vojska ratovala i da su ga osvojili ali znaju i da je za stolom odlučeno da ga nisu osvojili. No, kako izgleda to utvrdjenje?

Predjoh onaj most da bi mogao bolje da uslikam

Predgradje Skadra, pa svako predgradje je slično, gomila starog željeza, ljudi u dronjcima koji sortiraju materijal i neizbježna djeca koja trče okolo. Dvoje prilazi da vidi motor, smiju se, dajem im jednu kutiju peperminta i zamolim ih da fotografišem (sporazumjevanje pokretima ruku i klimanjem glave) Odlazim, a ova djeca mi mašu… put ide uz rijeku Bojanu, a pored rijeke restorani

Vrijeme je da se stane i pojede nešto…

Put od Skadra (zapravo od već pomenutog mosta) do Sukobina (granični prelaz) je gledano motociklističkim standardima ODLIČAN! Ravnica, ali puno krivina sa kvalitetnim asfaltom, a put opet ima malo saobraćaja.

Vozim kroz Albaniju i hvata me nostalgija za mojom domovinom Zelenko zato bacam pogled ka Crnoj Gori. Ova ravnica je Albanija, a ono naprjed ona planina, ono je Crna Gora, a preko tog prevoja ide put kojim sam prošao puno puta.

8

Dolazim na Sukobin, vozim dalje i stizem u Ulcinj. Tu pravim pauzu kod jednog poznanika gdje sa njegove terase slikam  panoramu Ulcinja.

Produzavam do Bara, opet sam gladan… raskopanim ulicama stizem do Pulene. Sa terase te picerije imam lijepi pogled na radove koji se izvode.

Napunih stomak i okrenuh pud Budve… Budva-Cetinje-Podgorica-Skadar-Ulcinj-Bar-Budva i motocikl je napravio dodatnih 241 km.

Dodjoh u Budvu, reko da se osvežim jednim pićem na Ričardovoj glavi. Obavih i tu formalnost uživajucu u osjećaju da sam se navozao (ehej, 241 kilometar).

Vracam se do motocikla, kad tamo čovjek koji je prešao nešto više kilometara nego ja http://www.rideforpeace.info/

Porazgovarasmo, simpatičan čova, no ja gledam da li valja ovo njegovo prevozno sredstvo ili je bolji moj japanac.

Razgovaramo, i u sred razgovora progovori čova: čekaj, sada cu da dodjem… Donosi kameru, snima me, ja lupam gluposti (možda budem na televizor)… Na kraju mi je poručio da vozim sigurno…

Sada i ja znam nekog u tim Indonezijama

Mojih 241 kilometar djeluje sada tako malo naspram njegove vožnje, no, ako neko hoće u Albaniju, mogu mu preporučiti, sa restoranima nema problema, konobari pričaju neki od svjetskih jezika (engleski, italijanski, francuski,…) ili sve zajedno. Za gradjane Crne Gore viza nije potrebna, dakle, pasoš u ruke i…

Još nešto, pošto mnogima koji putuju po tamo nekim inostranstvima (mislim na većeg) a nemaju medjunarodnu vozačku dozvolu pa zbog toga nisu mogli ući u Albaniju da napomenem da je meni danas nisu tražili.

Eto, ja napravih jedan djir…

    

Zaključeno je komentarisanje.